U Šibeniku je od 4.-6.- travnja održana državna smotra LIDRANO na kojoj su sudjelovali najuspješniji učenici države u literarnom, dramskom, scenskom i novinarskom izričaju.

Na naše veliko veselje, imali smo i mi svoje predstavnice. Učenica 5.b razreda Maja Marković i njezina mentorica prof. Vesna Božić, s literarnim radom Marina i planet snova, predstavljale su našu školu, Rijeku i županiju.

Program smotre bio je vrlo sadržajan i raznolik pa su sudionici sudjelovali u radionicama, na predavanjima i predstavljanjima učeničkih uradaka. Uz sve obveze državnog natjecanja bilo je i vremena  za druženje i šetnju Šibenikom.

Maji i njezinom mentorici upućujemo VEEEELIKE ČESTITKE,  a literarni rad možete pročitati u nastavku.

MARINA I PLANET SNOVA

Marina je pisala zadaću. Čula je roditelje kako se svađaju. Opet. Rade to već dva mjeseca.

Pogledala je sliku na zidu. Na njoj su ona, mama i tata. Nalaze se na nekoj planini. Bilo je to dok su je još vodili na izlete. I dok su bili sretni. Marini navru suze na oči. Kad bi barem mogla pobjeći iz ove noćne more! Zatvorila je oči kako bi otjerala suze. Kada ih je opet otvorila, pred njom su se stvorile stube napravljene od oblaka. Kao da su probile strop, vodile su ravno u nebo. Nije im se mogao nazrijeti kraj. Marina je bila šokirana. Željela je pobjeći k roditeljima, biti zaštićena od ovih čudnih stepenica. No nije mogla. Ne dok su ovako ljuti. Ipak, bilo joj je tek jedanaest godina i znatiželja ju je držala ovdje. Duboko je udahnula, skupila hrabrost i počela se penjati. Primijetila je da stube okružuje neobična žuta svjetlost. Izgledala je kao da se giba svakim njenim  korakom. Kada je bila otprilike trideset metara iznad zemlje, poskliznula se. Vrisnula je od straha, ali nije pala. Odbila se od žute svjetlosti i ponovno se vratila na stube. Dotaknula ju je, a bila je mekana poput kakvog želea. Nastavila se penjati ovaj put brže, uvjerena da ne može pasti. Nije sigurna koliko se tako penjala, ali kada je prošla oblake, ugledala je malen planet. Bio je okrugao i podijeljen na godišnja doba. Na vrhu je bilo proljeće, s desne strane ljeto, na dnu jesen i s lijeve strane zima. Okruživali su ga blagoružičasti oblačići. Bilo je tamo i pegaza. Neki su letjeli uokolo, a neki su se odmarali na oblacima. Svi su imali bijelu kožu, ali je svaki imao grivu različite boje. Promatrajući taj čaroban okoliš, Marina nije niti primijetila da je došla do kraja stuba. Čim je sišla na vrh planeta (gdje je bilo proljeće), stube su  nestale. I dalje očarana ovim prekrasnim mjestom, Marina je pred sobom ugledala pet životinja. Sve  su izgledale uredno i nekako kraljevski. Prvo je ugledala mladog i snažnog jelena s golemim rogovima na kojima je nosio vijenac od lijepih ružičastih cvjetića. Pokraj njega nalazio se velik akvarij na kotačima, a u njemu dupin sa sjajnom i glatkom kožom. Nosio je ogrlicu od najljepših bijelih bisera. Zatim je ugledala bijelu sovu s crnim mrljama. Imala je krunu od raznobojnog jesenjeg lišća. Kraj nje je stajao sivi vuk s oštrim pandžama. Vršci ušiju bili su mu prekriveni ledom. Peta životinja je bila pegaz. Imala je istu snježnobijelu kožu kao i ostali pegazi, no griva joj je bila u svim duginim bojama. Oči su joj bile tamnoljubičaste i mirno se smješkala. Nije se mogla načuditi ljepoti tih životinja. Zatim joj je prišao jelen i rekao:

„Zdravo, moje ime je Loki. Kralj sam proljeća. Svaka životinja koju vidiš vladar je svojeg kraljevstva. Dupinu je ime Ela i ona je kraljica ljeta. Luna je sova i kraljica je jeseni. Kralj zime je vuk Kandža. Posljednja je Lola, predvodnica pegaza i vladarica neba. Dobro došla na Planet snova, Marina!“

-„H-h-hvala,“ promucala je Marina. Nije ju začudilo što joj je on znao ime. Pored pegaza i pričajućeg jelena nešto takvo nije nimalo neobično. Odjednom pogleda prema tlu i shvati da umjesto svojih izblijedjelih traperica i crvene majice ima svilenu bijelu haljinu. U njoj se osjećala lagana, kao da može letjeti.

„Bi li željela krenuti u obilazak planeta?“ upitala ju je Lola. Potvrdno je kimnula i krenula šetati livadom s njom i Lokijem. Ostale životinje su se vratile u svoja kraljevstva.Ubrzo su do njih doletjele ptičice. Veselo su cvrkutale i dale joj nježnu crvenu ružu. Češljale su joj kosu kljunovima i škakljale je krilima. Nakon nekog vremena došli su do kraja Proljetnog Kraljevstva. Pozdravila se s Lokijem i prešla u ljeto. Tamo je bosa trčkarala plažom dok joj je mek i od sunca topao pijesak grijao stopala. Iz mora su provirile šarene ribice te je dozivale u vodu. Kada je zaplivala, prišla joj je Ela i dopustila joj da sjedne na nju. Smijala se jašući dupina i gledajući kako ih ostale ribice pokušavaju preteći. Vožnja je završila kada su došli do granice između Ljetnog i Jesenskog Kraljevstva. Prije negoli se oprostila s Elom, ribice su joj dale gladak bijeli biser. Čim je ušla u jesen, kosa i haljina su joj se osušile. Tamo je bila šuma puna stabala obojanih u šareno, s tepihom od suhog lišća. Niotkuda su se pred njom stvorili ježevi i počeli je gađati otpalim lišćem. Marina je brzo prihvatila igru i s njima se gađala lišćem dok je sunce polako zalazilo. Kada je igra napokon završila, iz krošnje jednog drveta doletjela je Luna i nježno položila velik list pun jesenjih boja na Marinin dlan. Nakon što se oprostila sa svim životinjama, ona i Lola su se uputile prema Zimskom Kraljevstvu. Brijeg i grane drveća prekrivao je gusti snijeg. Na vrhu brijega čekao ju je Kandža, sanjke i zečići. Iako je bila bosa i u haljini, dok je jurila prema njima, nije uopće osjećala hladnoću. Prvo je Kandža samo pogurivao Marinu i zečeve, no nakon nekog se vremena i on počeo sanjkati. Smijeh i veselje potrajalo je još dugo noć. Kada se počela vraćati u Proljetno Kraljevstvo, Kandža joj je poklonio malu zaleđenu pahuljicu. Oprostila se sa zečevima i otišla u proljeće. Lola ju je pitala:

„Jesi li sada sretna?“

„Da! Nisam bila ovako sretna otkad su se mama i tata počeli svađati,“ odgovorila je. Kada je spomenula svoje roditelje, Marina se snuždila. Nedostajali su joj, no nije više mogla slušati njihove prepirke.

„ Hej, nemoj biti tužna,“ nježno joj je rekla Lola. „Dođi, vrijeme je da ti ja dam svoj poklon. Popni se na moja leđa.“  Marina ju je poslušala. Čim se popela na njena leđa, Lola je poletjela. Uživala je u noćnom vjetriću u svojoj kosi i duginom tragu koji je Lola ostavljala za sobom. Sletjeli su na oblak veći od ostalih. S njega se mjesec savršeno vidio te se činio ogromnim.

„ Prepoznaješ li ovo?“ upitala ju je Lola i kopitom udarila u oblak. Na mjesecu su se prikazivali Marinini roditelji kako se prepiru oko šalice za kavu.

„Da, opet se svađaju,“ rekla je ona tiho. Lola je ponovno udarila u oblak, ali ovaj put s oba kopita. Preko mjeseca je brzo prešla zelena svjetlost. Marinini roditelji su se prestali svađati.

„Kako si to učinila?“ zadivljeno je prošaptala Marina.

„Pomoću svoje čarolije u njihovim glavama pitala sam ih znaju li zašto se svađaju. Kada  nisu znali, pokazala sam im koliko si tužna zbog njihovih prepirki i to im je oboma slomilo srca. Svakodnevno traže razlog za svađu jer nitko od njih nije želio priznati da je u krivu. Jedino što nisu shvatili da te to čini jako tužnom. Zato si ti danas ovdje. Naš planet je zadužen da učini djecu sretnom. Pod tim ne mislim na djecu koja su tužna jer nisu dobila željenu igračku. Mislim na djecu poput tebe koja svakodnevno prolaze kroz teške trenutke. No sada si sretna. Loki, Ela, Luna i Kandža učinili su te sretnom danas. Ja sam pomogla tvojim roditeljima da shvate kako nemaju razloga za prepiranje i pobrinula se za tvoju sreću u budućnosti. Sada možeš ići.“

Ponovno ju je nosila na leđima i spustila u proljeće. Tamo su je dočekali vladari godišnjih doba.

„Hvala vam na svemu. Doviđenja!“ rekla im je Marina.

„Zbogom!“ povikali su uglas. Pred njom su se stvorile stube koje su je i dovele ovamo. Počela se spuštati. Kada je došla ispod oblaka, izgubila je Lolu i ostale iz vida. Napustila je Planet snova.

      Kao ni prvog puta, kada je sišla sa stuba, nije osjetila umor zbog hodanja. Stube su nestale, a ona je pogledala na sat. Prošlo je svega pola sata otkad je otišla! Opet je nosila traperice i majicu. Zadaća ju je i dalje čekala. Čim je sjela za stol, napipala je ispupčenje na džepu. Iz njega je izvadila crvenu ružu, bijeli biser, šareni list i zaleđenu pahuljicu.No, čim ih je uzela u ruku, nestali su. Bili su iz svijeta mašte te nisu stvoreni za stvarnost. Začula je mamu kako je zove na ručak. Za stolom su mama i tata razgovarali. Opušteno i zadovoljno kako već dugo nisu. Čak su se i smijali! Bili su sretni,a bila je i Marina.

ČAROLIJA 57853